Ekvandijske kronike
petak, 30.10.2009.
2. Ugriz, savjet i zapanjujuće vijesti u Drakavi
Mirtien je trčao kroz goru najbrže što je mogao. Hladan vjetar mu je puhao u lice. Usnice su mu ispucale, ali sve to nije osjećao. Glavna mu je briga bila Nivel.
Što će mi objasniti? Orien je samo ovako nestao i ostavio mene da se brinem za majku. Kako će Nivel reagirati na to? Oduvijek sam sanjao da ću nakon što mi otac da blagoslov za slobodan život proputovati cijelu Ekvandiju, ne brinući se o majci i ocu. Sad moram ostati u Drakavi, loviti meso za mene i Nivel, kada je Oren otišao.
Dok je Mirtien tako trčao i razmišljao nije ni primijetio da su anarini ispod njegovih nogu. Nije primjetio ni da su se počeli kretati. Odjednom, Mritiena zaboli noga i pade na tlo punom težinom. Okrene se da pogleda nogu i vidi da mu je noga krvava. Pogleda oko sebe i vidi anarine u trku. Shvatio je što se desilo. "Ne, sada ne!" vikne Mirtien. Jedva otrgne dio svog kožnoga rukava i čvrsto ga veže oko noge. Otrgne još jedan komad kože, na ranu stavi mahovinu te ju čvrsto poveže kožom.
Sada mi otrov ne bi smio utjecati dalje u tijelo, a mahovina će upiti krv. Moram polako krenuti dalje.
Za otprilike trideset minuta izašao je iz šume. Sjedne na sada već suhu travu. Tek tada je osjetio glad.
Nisam jeo od jučer na večer a ni pio. Moram krenuti dalje.
Bol u nozi je postala sve jača i jača. Do sela je šepao jedan sat. Bol u nozi je postala nepodnošljiva, a počela ga je i boljeti glava.
Došao je pred svoju kuću. Posegnuo je za kvakom, ali čim ju je primio, pao je na pod i onesvijestio se. Kada se probudio, bio je u svojoj sobi na katu. Pokraj njega je sjedila Nivel. Spavala je. "Majko," jedva prošapta Mirtien, "majko" ponovi malo glasnije. Nivel se na srebrnom, izrezbarenom stolcu jednom trzne. "Majko!" ponovi sada već glasno Mirtien. "O, sine, budan si!"
Mirtien se pokušao podići. "Ne, nemoj se dizati. Ugrizao te odrasli mužjak anarina. Njegov otrov brže protječe kroz tijelo nego ženkin. Nisi dovoljno brzo zavezao nogu. Otrov te skoro ubio."
"Koliko sam dugo bio u nesvijesti?" "Tri dana." "Ako se ne smijem ustati, onda te molim da mi iskreno odgovoriš na sva pitanja." "U redu."
"Orien je rekao da ti kažem da je došo vrijeme. Što to znači?" "To znači da ti ja kao majka, nakon što ti je otac dao blagoslov za slobodan život, moram objasniti sve o tvom podrijetlu. A to sada i kanim učiniti.
Tvoj djed i baka sa moje strane obitelji bili su ljudi; to jest gospodari Sharahe. Djed ti se zvao Lekuri a baka Liven. Lekuri je bio pametan i dobro je upravljao selom. Liven je bila spretna i brza, vješta s mačem, kao da ima vilenjačku snagu. Nije bila pametna kao Lekuri, ali je bila pametnija od većine ljudi u selu. Njihov život ipak nije bio tako lagodan.
Često su se morali svađati sa građanima Durantare. Sharaha je bila skoro pa mali grad, ali u vrijeme kada je Sharaha bila najbogatija, Durantara joj je objavila građanski rat i samo u jednom naletu zapalila Sharahu. Durantara je stavila svog čovjeka na glavni položaj u selu, moje roditelje su ubili a mene protjerali iz sela. Otišla sam prijeko Okva Huramursa (pakleni polukrug), vulkanskog lanca, pa došla u Gerid. Tamo sam srela tvoga oca. Zaljubili smo se i pobjegli sve do Drakave.
O roditeljima tvog oca ne znam ništa." dovrši Nivel.
"To bi značilo da sam ja zakoniti nasljednik Gerida i Sharahe?" "Gerida možda, ali Sharahe ne. Sharahom sada vlada druga loza."
"Kako ste ti i Orien prešli preko mora bježeći iz Gerida, jer, koliko ja znam geografiju, Gerid je na jugozapadu Ekvandije a more na krajnjem istoku?"
"Vilenjaci morem zovu Hira Sad Olkostu, najveće jezero u Ekvandiji; ogromno je." "To je bilo sve što sam te htio pitati, hvala."
"Još ti nešto moram reći. Moj savjet ti je da odeš kamo god želiš jer se ja mogu brinuti sama za sebe i ako ćeš nekamo otići otiđi čista srca." "Hvala ti majko, to mi puno znači."
"Sada se odmaraj, u krevetu moraš biti tjedan dana" reče Nivel i otiđe iz prostorije.
Tjedan dana ležanja u krevetu? To će biti dosadno. Najviše me muči moje podrijetlo, u stvari što sam ja. Majka mi je čovjek, a otac vilenjak. Ima li naziva za moju vrstu?, tako razmišljajući Mirtien zaspi.
* * *
Nakon tjedan dana ležanja u krevetu Mirtien je napokon mogao izaći iz male, zagušljive sobe. Noga ga je još boljela, ali je to sada bila podnošljiva bol. Sišao je niz stepenice u kuhinju. Tamo su sjedili Nivel i Erivan. Erivan je bio Mirtienov najbolji prijatelj. Imao je dugu crvenu kosu i zelene oči. Bio je isto star kao i Mirtien, bio je iste snage i građe. On je bio čovjek.
"Erivane, što ti tu radiš?" radosno mu vikne Mirtien. "Upravo sam došao iz lova. Lovim meso za tebe i tvoju majku zato što je tebe, pametnjakoviću, ugrizao anarin." "A gdje si se uspio tako smočiti" upita Mirtien. "Ti si stvarno neinformiran. Već tjedan dana već neprestano pada kiša. Tek prije par sati je prestala." "Vani je sve sigurno pod vodom." "Dođi se prošetati s mnom do moje kuće, pa ćeš vidjeti" reče Erivan otvarajući vrata. Mirtien pogleda majku, a ona mu samo kimne glavom da smije.
Kada su izišli van, Mirtien se začudio jer je tlo bilo poplavljeno u visini od 2,5 centimetra. "Prošetati do tvoje kuće ili doveslati?" sa osmijehom reče Mirtien. "Pa mislio sam da će ti dobro doći svježi zrak." "Hoće, doći će mi vrlo dobro."
Na ulicama nije bilo nikoga osim njih dvojice. "I, kako posao u pekari?" upita Mirtien. Ervianov otac je bio vlasnik pekare. "Nikako. Ljudi više ne kupuju kruh, nemaju novaca. Gospodar Neukien je prestao davati novčanu podršku, mada je to obećao. Selo ide nizbrdo. Ljudi idu sami u lov, sami uzgajaju žitarice i rade kruh. Sami sade povrće. Mesnica gospodina Parina je zatvorena. U nekim kućama nema ni novčića. Čini se da će i moj otac zatvoriti pekaru. Tko zna, možda gospodar Neukien ukine novac u selu."
Dok su tako razgovarali, prolazili su pokraj pivnice. "Jedino u ovu rupu ljudi još dolaze" reče Erivan s mrkim izrazom lica. Iznutra se čula buka i svađa. "Dođi da vidimo što se događa" reče Mirtien. "Ma sigurno je neko zaboravio nešto platiti." "A dođi, već tjedan dana nisam bio među ljudima." "Ajde, neka ti bude" reče Erivan otvarajući vrata pivnice.
Čim su ušli neko je povikao: "Prema tvojoj teoriji bi za par dana ovaj tu vilinsko-ljudski dječak trebao biti hrana za lešinare." "Pošto je mješanac, još će im ga biti draže ubiti i možda pojesti" reče netko iz sredine gomile. Mirtien i Erivan priđu bliže. "Što se ovdje događa?" glasno upita Mirtien. Iz gomile se ustane jedan čovjek. Bio je to Erivanov otac. "Ova četvorica, oko kojih smo se skupili, tvrde da će za čas u selo doći kindini i da će donijeti smrt svima koji nisu ljudi. Govore besmislice! Na primjer, kao da više nema Ekvandije i da su kindini istjerali sve vilenjake i vilinske ljude iza Paklenog Polukruga u Sarad Hirishir. Navodno se nekolicina ljudi udružila s kindinima. Naše selo nisu još otkrili zato jer je blizu Kristalne šume i Kristalnog gorja. Navodno su ove ljude kindini slijedili sve od Simteha. Prema njihovoj teoriji, nema ti spasa."
"A tko su uopće ti ljudi" upita Mirtien. "Ma, neki putnici za Lesinavah. Idu po oružje za Huverion. Navodno se sprema napad na Ekvandiju, ili kako oni kažu, ono što je ostalo od Ekvandije."
"Ako želite, možemo ostati ovdje sve dok kindini ne dođu u vašu Drakavu" javi se jedan čovjek iz sredine. "Dobro, ali morat ćete početi graditi kuću" reče podrugljivo Erivanov otac. Ne obazirući se na njega, ovaj iz sredine upita vlasnika pivnice Siriona: "Imate li soba na katu?" "Da, naravno, ali je pitanje imate li vi novaca za plaćati sobu do kraja života" reče Sirion podrugljivo. "Ne brini se za mene, ja imam novca" reče čovjek i zatim se okrene prema Mirtienu. "Zovem se Levirion. Zapamti to ime jer sam te ja upozorio da ćeš umrijeti, a ti si mi ismijavao. Za par dana ćeš biti hrana onim kindinima."
Mirtien ga oštro pogleda i izađe van iz pivnice. Odmah za njim izađe Erivan. "Nemoj se brinuti, priča besmislice. Vjerojatno je pijan" reče Erivan. "Da, vjerojatno" reče Mirtien i skupa sa Erivanom otiđe do njegove kuće.
petak, 16.10.2009.
1. LOV U KRISTALNOJ ŠUMI
Jednog jesenskog dana Mirtien i njegov otac Orien otišli su u lov u obližnju šumu. Bilo je jutro. Od njihove kuće do šume bilo je tri do četiri kilometra. "U ovo doba godine, jeleni bi mogli izaći na livadu pokraj šume, jer je sezona parenja. Mužjaci sada neće bježati ako nas vide pa moramo brzo izvaditi luk kada ga vidimo jer bi nas mogao napasti."
"Dobro oče" reče Mirtien i počne vaditi luk iz tobolca. "Nemoj, luk je zlatan i radi odbljesak pa će uplašiti čak i mužjaka." Mirtien vrati luk u tobolac. Očekivao je da će jelena vidjeti i uloviti već prije šume. Sve su se više približavali šumi, a jelena niotkud. Vidjeli su samo par otisaka medvjeđih šapa. "Čudno da medvjed izlazi iz šume blizu sela. Nije ni čudo da jelena nema. Već par godina idem u lov u ovu šumu, ali nikada nisam vidio medvjeđe tragove izvan šume. U stvari, rijetko kada sam vidio medvjeđe tragove ili medvjeda u ovom području."
"Sigurno je izašao iz šume kada je lovio nekog jelena" reče Mirtien. "Da, imaš pravo, Mirtiene."
Ušli su u šumu. Oko njih su se kapljice rose presijavale na suncu i izgledale su kao kristali. Po tome je ta šuma i dobila naziv Kristalna šuma. Mahovina je bilo samo na tlu i nije je bilo puno. Paprat je bila svuda oko njih. Velike bukove krošnje su davale prolaz svjetlu samo toliko da od rose naprave "kristale". Oko njih je bila šuma, ali da uđu dublje u šumu, šuma bi se pretvorila u gorje.
"Mirtiene, ti kreni lijevo u šumu, a ja idem prema gorju. Naći ćemo se na ovom mjestu za četiri sata." Mirtien šutke prihvati taj dogovor i oni se raziđu. Draže mu je bilo ići u gorje jer je tamo bilo više životinja.
Uvijek moram ići što dalje od te gore pa nije ni čudo što Orien ulovi više od mene. Samo malo, a zašto ja ne bi otišao do gore, nalovio životinje pa za četiri sata dođem na dogovoreno mjesto?
Mirtien potrči duboko u šumu do gorja. Za par minuta stigao je do prve uzvisine. Pred njime nije više bilo ravne šume. Počinjali su brežuljci, a malo dalje se vidio najniži vrh. Bukova stabla su tu prestajala rasti, a njih je zamijenio Evinijin bor (Evinijn bor raste na visinama višim od 200 metara, a pri dnu se "rascvjetava" u obliku pehara). Malo dalje od Mirtiena više nije bilo otpalog lišća, što mu je pomagalo vidjeti zečje ili lisičje rupe. Mirtien je stajao na mjestu i promatrao goru. Nikada u životu nije bio sam na nekom gorju.
Ovdje sigurno ima puno životinja, Orien će se sigurno iznenaditi kada mu donesem par zečeva i lisica. Sada sve to moram samo izvesti, pomisli Mirtien i krene u lov.
Što se Mirtien više približavao prvim vrhovima, to je oko njega bilo sve više anarina ( gušteri koji žive u zemlji i ne vole vlagu). Anarini su bili skroz spušteni do tla kao da su stali raditi sklekove na pola. Na njihovim leđima glavna boja bila je tamnocrvena dok su žute pruge spajale rep i glavu. (Anarini izlaze samo kada dolazi kiša ili snijeg. Tri dana prije kiše ili snijega izlaze iz zemlje i ostaju pri tlu. Nakon što tako probdiju dva dana i dvadeset sati bez hrane i vode, potrče prema zaklonu. Inače u normalnim okolnostima za piće im je dovoljna rosa , a love gujavice i mladunce krtova. Nitko ne može odgovoriti na pitanje zašto to čine. To uglavnom nisu mali gušteri, dugi su oko jedan metar i imaju opasan i otrovan ugriz).
Ovo možda i nije bila najbolja ideja. Sada u blizini sigurno nema nikakvih životinja. Boje se njihovog ugriza. Idem na najbliži kameni vrh, tamo ih sigurno neće biti.
Kada je Mirtien pomislio da više neće biti mjesta za njegovu nogu između anarina, gušteri su se počeli prorijeđivati. Nakon par metara nije više bilo ni jednoga.
Možda čak nešto i ulovim, bilo bi lijepo uloviti jednog jelena ili srnu. No, da počnem zamisao provoditi u djelo! Tako sam maštao o vrećama zečeva i lisica, a imam samo problema sa glupim gušterima.
Tek tada je Mirtien shvatio da je već stigao do onog vrha, samo se trebao popeti na sam njegov vrh. Nemam što izgubiti ako se popnem kad sam već došao do ovamo. Vrh nije bio na strmom brežuljku pa i uspon nije bio težak. Zakoračio je na obli vrh, a kad tamo, spazi Oriena kako sjedi na panju. "Ne pokušavaj se skrivati, već sam te čuo, a i vidim ti sjenu." "Zdravo, oče. Baš sam te tražio." "Da, da. Ti zaboravljaš da ja nisam čovjek nego vilenjak, a vilenjaka ćeš teško zeznuti takvim izgovorima. Znao sam da će doći taj dan i da ćeš jednog dana otići na ovu goru bez mojeg dopuštenja. Na sreću, to se dogodilo u pravom trenutku. Dođi i sjedni pokraj mene da ti ispričam priču o vilenjaku koji se zaljubio u ženu.
Prije 191 godinu u šumi Sarad Hirišir rodio se mlad vilenjak u gradu Gerid. Majka i otac su mu bili gospodari Gerida a zvali su se Miril i Mirtien. Bili su bogati i naviknuti živjeti obilno. Podučavali su sina, kojeg po djedu nazvaše Orien, streljačkim vještinama. S lukom i strijelom bio je vješt, ali za mač je imao dvije lijeve ruke. Koliko ga god Miril, vješta vilenjakinja sa mačem, pokušavala naučiti toj vještini, nije mogla. Nakon uzaludih pokušaja, prestala ga je podučavati jer je uvidjela da on nikada neće postati dobar mačevaoc. Otac Mirtien ga dovede do savršena u gađanju lukom i strijelom. Do navršene dvadesete godine i očevog blagoslova da je odrastao i samostalan, Orien se uputi u svijet.
Putovao je godinama i doživljavao svakakve čudne pustolovine. Nakon 50 godina izbivanja Orien se vratio kući, u svoj rodni grad Gerid. Tamo ga dočeka majčin i očev grob. Tugovao je punih 100 godina dok nije došla žena sa sjevera - Nivela. Ubrzo nakon što ju je upoznao, zajedno su pobjegli preko sinjeg mora u Drakavu, tamo se vjenčali, a potom Nivela rodi dječaka Mirtiena. Ostalo mislim da znaš," dovršio Orien.
"Da, znam oče."
"Sada ti ja, Orien od Gerida dajem blagoslov da ti, sine moj, možeš slobodno početi samostalan život kao odrasla osoba, ali te molim da ne pogriješiš kao ja, pa da 100 godina liješ suze zbog toga."
"Hvala Vam, oče." "I više me ne moraš doživljavati kao oca već kao prijatelja." Nakon toga su ostali sjediti na panju.
Mirtien je promatrao šumu pred sobom i tada je prvi puta u životu shvatio koliko je malen. Ispred njega je bilo prekrasno prostranstvo šuma. Kao u vojsci poredani Evinijini borovi, a tamo još dalje bukve do obzora. "Prekrasno" reče Mirtijen okrečući glavu prema Orienu. "Jest, sine moj, jest" reče Orien gledajući prema obzoru.
Mirtien je znao da Orien sada smišlja još nekakav govor. Šutke su sjedili sve do sumraka, a onda Orien progovori: "Ja nisam stvoren za život u selu. Jednostavno ne mogu biti dugo na istom mjestu. Dvadeset sam godina proveo u Drakavi samo zbog tebe. Više ne mogu biti u tom selu, makar je Nivel ondje. Više se neću vratiti u Drakavu. Predugo sam bio na jednome mjestu. Sada odlazim u posljednju pustolovinu. Zbogom, sine i reci majci da je došlo vrijeme. Ona će ti sve objasniti."
Sa tim riječima se Orien po posljednji put pozdravi od sina koji ga više nikada neće vidjeti.
Nakon Orienovog odlaska, Mirtien otrči, najbrže što, može prema Drakavi i svojoj majci.
subota, 03.10.2009.
Odjednom ugleda nekakve noge! Malo bolje pogleda i primjeti da su to ljudske noge. Luk vrati u tobolac i uzme jednu strijelu. Vrlo tiho se počne približavati čovjeku. Došao mu je iza leđa i polagano mu stavio metalni, oštri vrh strijele na žilu kucavicu na vratu. Tiho prošapta: "Pomakneš li se bez moje dozvole, mrtav si! Sada se polagano okreni." Čovjek se okrene. Mirtien prepozna svog prijatelja Erivana. "Erivane, što ti tu radiš?" "Skini mi tu strijelu s vrata i saznat ćeš!".
Mirtien makne strijelu s Erivanovog vrata."Prvo pogodi onu pticu na grani" reče Erivan pokazujući svraku na grani koja se okretala prema njima. Mirtien uze luk i brzo pogodi svraku. Svraka je uspjela graknuti prije nego ju je strijela pogodila između očiju. "Brzo skoči u grmlje" reče Erivan. "Sada pogodi biće koje će sada doći a kasnije ću ti sve objasniti."
U tom trenutku se začuju elegantni, lagani koraci. Ubrzo ugledaju neko biće, a Miritien bez razmišljanja napne strijelu i pogodi ga. Izađe iz grmlja i pogleda koga je pogodio. Stvorenje je imalo ljudska stopala i krznom prekrivene mišićave noge. Imalo je bodlje na trbuhu isto kao i uzduž ruku. Oko pojasa je nosilo srebrni mač. Glava mu je bila kao u čovjeka, osim što je imao usta i njušku kao u tigra i oštre zube. Na vrhu glave je imalo svinute ovnolike rogove.
"Što je to?" pita Erviana. "To je Kindin, zar se ne sjećaš kad nam je tvoj otac pričao o njima?" Tada Mirtien shvati da je ubio najopasnije poznato biće. Htio je otići iz te šume. "Moram ići kući, već je skoro podne." Ervian se okrene prema Mirtienu i reče "Mirtiene, čekaj! Doma više nemamo ni ti ni ja. Kindini su napali Drakavu. Pobjegao sam čim sam vidio da dolaze, ali nažalost sam ostao dovoljno dugo da vidim kako su dvojica Kindina ubila tvoju i moju obitelj."
Mirtien se okrene prema Erivanu i vikne "NEEE!!" i počne plakati
1.Mirtien
U selu Drakava (malo selo između rijeka Nia i Lijan) živi dječak Mirtien.Mirtien nije ni čovjek ni vilenjak jer je njemu majka čovjek a otac vilenjak. Mirtien ima 19 godina i za 3 mjeseca će napuniti 20 i postati odrasla osoba. Mirtien na prvi pogled izgleda kao čovjek. Visok je 183cm. Ima plavu kosu koja mu je svezana u rep. Ima svijetlosive oči. Ruke mu nisu mišičave ali je puno snažniji od odraslog čovjeka. Pametniji je od većine ljudi, a što se tiče gađanja lukom i strijelom može pogoditi zeca u gustom grmlju na udaljenosti od 100 m. Ni on ni njegov otac ne znaju se baš najbolje služiti mačem, ali u gađanju lukom i strijelom su izvrsni. Njegova obitelj je siromašna, u stvari, nemaju uopće novaca.
Mirtien i njegov otac idu svaki treći dan u lov i uvijek se vraćaju sa puno mesa. Od krzna i kože rade odličnu odjeću, a od kože rade i cipele. U selu ih svi poštuju, ali se ponekad po selu motaju tračevi da je Mirtienov otac vračar. Onako kako tračevi nastanu, tako i nestanu.
Kasna je jesen. Mirtien ide svaki dan u lov u obližnju šumu. Nikada nije čuo kako se ta šuma zove. I danas je ušao u šumu i odmah ugledao tri zeca. Uze svoj zlatni luk iz tobolca i zlatnu strijelu. Napne luk i nacilja jednoga zeca. Ispusti strijelu. Zec se sruši na zemlju sa strijelom u srcu. Mirtijen uzme zeca i stavi ga u svoju torbu i krene tražiti druga dva. Slijedeći otiske zečjih šapa, uđe u gustu šikaru...(nastavak slijedi!)
